Odavde do neba ti si mi sve,ne dam da odeš jer trebam te....

ponedjeljak, 29.10.2007.

MENE NE MOŽETE UBITI

Sve vojske ovoga nesretnog svijeta
gazile su moje umorno tijelo

Sve zablude ljudske
ranjavale su moju ispaćenu dušu

i došlo je vrijeme da se otvoreno kaže

Nosite se budale
Mene ne možete
zgaziti i ubiti
Ja sam naučila ljubiti!
Moja je kuća dio neba
baš onolika koliko treba.
More mi srce ,
rijeke krvni sudovi,
planine visoke
moji su udovi,
oči su moje zvijezde,
mjesec mi brat.
A vi bi meni nametnuli rat.
Ne,nemojte!
Mene ne možete ubiti,jer ja sam naučila ljubiti....

| CoMmEnTaRiChI (51) | PrInTaNjE | # |

nedjelja, 21.10.2007.

Povratak

......jednog divnog dana njihovi pogledi su se sreli na hodniku skole.......... nisu se poznavali ali su isli u istu skolu............. tog trena su se zaljubili............. od onda su bili puno puta zajedno ..par puta neuspjesno........... voljeli su se iako je tu bilo par glupih ljudi koji im je smetalo......... ona je ludila za njim a on se pravio da je faca pa ju vise nije ni pozdravio nakon prekida. mislila je ona da nece biti zajedno .... i da je sve gotovo da je imala svoju priliku koju je propustila........imala je ona i dvije lude prijeteljice koje su je trpile kad je ludovala......i zahvaljujuci njima mozada su oni sada sretni.ali taj decko je .... ne moze se opisati jer je svakome druciji.... kada je ta cura BILA S NJIM nikome se nije svidao taj decko ali sada kad ne znaju da su opet zajedno sada je svima super.......i tako oni mogu biti jos malo sretni zajedno jer sada ce skola zavrsiti i oni ce se upisati u razlicite skole i naci si novo drustvo......... na kraju kada shvate koliko im nedostaje ova druga osoba ........ pocet ce ju traziti. nece ju naci.......... i tako ce u mrijeti od tuge a u srcu ce im ostati samo ljubav prema jednoj jedinoj osobi.......... bili su sretni i sve trenutke koje su provodili zajedno nisu zaboravili. njihove duse odnjeli su andeli u raj. tamo se nisu poznavali ali osjecali su kao da se poznaju oduvijek............ zajedno su cuvali ljude koji su se voljeli ......... i tako su oni opet sretni u zagrljaju gledaju na svijet drugacije.......
nitko ih sada ne moze odvojiti jer LJUBAV JE NEPROCJENJIVA I ne mozemo protiv sudbine..............

Evo mene nakon dugo vremena sa novim postom....nisamimala inspiracije i jednostavno toliko se toga desilo da sam totalno out...Prvo nam ode dragi nama Tošei ja još ne mogu vjerovati..pa svađe sa roditeljima I OPETME FRENDICA IZNEVJERILA.....eto opet sam joj dala šansu i opet dobila po svojim leđima ..a što reći..hvala svima na komentarima..evo i ja se vraćam na pisanjei čitanje posteva....

| CoMmEnTaRiChI (36) | PrInTaNjE | # |

četvrtak, 18.10.2007.

SRETAN MI ROOĐENDAN.......

Evo ljudi moji ja danas napunial 18....tko bi reko...e saa sam puniljetna..mogu vam reći a je nekako drugačiji osjećaj.....heheheh.......evo nikako nemam dovoljno vremena da napišem kompletan novi post...samo učim.jer sada ima toliko testova da ne znam gdje bi....eto sve vas jako pozzdravljam i hvala na komentarima....I JOŠ JEDNOM SRETAN MI ROĐENDANNNN

| CoMmEnTaRiChI (8) | PrInTaNjE | # |

srijeda, 10.10.2007.

ISPRIKA

evo dragi moji blogeri ja vam se jako ispričavam za propušteno vrijeme....bio mi je komp pokvaren i izludila sam jer ste mi toliko falili...dosta stvari se dogodilo i ne znam odakle bih počela..muisli da ću večeras samo ovoliko pa ću vam sutra sve u detalje ispričati...JOŠ JEDNOM VELIKA ISPRIKAA..........

| CoMmEnTaRiChI (15) | PrInTaNjE | # |

četvrtak, 04.10.2007.

Njegov lik

Ako bi ga jednom riječi trebalo opisati,bila bi to riječ-nestvarno. Lice mu je u svemu bilo savršeno tako da se od prvoga trenutka činilo takvim,nestvarnim. Bilo je vrlo bijelo,ne blijedo,već bijelo,tako da čovjek jednostavno ne bi mogao zamisliti da jedno lice može biti tako bijelo. Fin pravilan nos,blago naznačene lične kosti,tanke ,nasmiješene usne,vrlo neobičan osmijeh i povrh svega najmodrije oči na svijetu,obrubljene tankim trepavicama.
....ali on je već bio uz nju i njegove su ruke držale njene prinoseći ih svojim grudima,njegove oči lovile njen pogled,lomile tajne u njoj. Ah, pomisli kako su mu ruke neobično hladne i kako je njihov dodir tako neobično nježan,a snažan,koža njegovih prstiju kao ništa što ju je ikad dotaklo. Onaj poznati slatki šok ponovno joj protrese tijelo i činilo joj se kao da on to može osjetiti , da o tome govore njegove oči i krv ponovno udari u njeno lice. I to je bila druga stvar koja je plaši. Ta njegova nevidljiva moć. Bilo da se radilo o njegovoj fizičkoj snazi, u koju se uvjerila-kada su je njegove ruke onako snažno milovale-pa čak i u samom dodiru kad je primao njenu ruku bilo je te snage-bilo da se radilo o toj magičnoj strani njegove ličnosti,sposobnosti da je porobi samo jednim pogledom. Bez rijči učini čovjeka robom,bez ijedne izgovorene riječi,a za vječnost,za vječnost. KAKVU JE TO MOĆ TAJ ČOVJEK IMAO???
O,mogla bi, mogla! Samo da uguši to što se u njoj bori protiv njega,pokuša zaboraviti strah. Mogla bi se prepustiti njegovim rukama i tomu nečemu sirovom i sramotnom i bezbožnom u sebi za što nije ni znala da postoji. Mogla bi zaboraviti na pravila,sve što su ju učili,mogla bi postati sve što je on želio,biti prosta i bijesna i gladan...biti samo njegova. Činiti sve što on zatraži,od nje. Biti njegova do posljednjeg daha svoga života. Biti njegova svakim dijelom svoga bića.
Biti njegova....
DA JE MRTVA ,USTALA BI KAD JE ON POZOVE. DA NE POSTOJI,RODILA BI SE ZBOG NJEGA. KAKVA JE TO STRAŠNA SILA KOJA JU ČINI NJEGOVOM?
Alo ona ne odgovara! U strahu od njegovih divnih,tužnih,strašnih očiju ona se skriva u tami i bezglasno moli. Ali tko će je čuti? Tko pozna te svirepe strasti u njoj,tu bol i želju? Tko može objasniti to što osjeća,tu silinu,to nešto nezemaljsko za što nije sigurno da li je pakleno ili rajsko? Može li Bog,koji nije čovjek,razumjeti snagu ljudskih osjećaja? Može li to čovjek sam? I zar je važno ,na posljetku? Zar je zaista potrebno razumjeti nešto što je tako gladno i tako jako?
Sanjala ga je te noći. Legao je u postelju kraj nje. O kako divno je mirisala njegova koža,od noći,od zvijezda i mjesečine i divljine,po travi i zemlji! Da,vuk. Vuk je legao kraj nje. Njegove ruke,one svilene,nevjerovarne ruke ,putovale su njenom golom kožom. Preko njezina lica,dodirujući joj usne,čineći da trne od tog dodira. Preko njezina vrata,koji je drhtao pulsom i ritmom njezina srca,čineći da trnci prođu njenim leđima,da nestanu u njoj, da traže i da pronađu najintimniji dio nje i probude ga,kao što ništa nikada nije,da ga natjerju da procvjeta. Preko njenih uzdrhtalih grudi. Bio je opojan taj bol koje su činile njegove usne. I dalje,preko njezina trbuha,preko mišića koji su se ustrošeno trzali poput prestrašenih životinjica pod njegovim dodirom,tjerajući ga da nastavi dalje. I preko unutrašnje snage njenih bedara,tamo gdje je koža bila njanježnija i najsvilenija,sve do tamnog trokuta rasnih kovrčica u unutrašnjost vrelog , raspupanog mesa,tamo gdje je vrućina bila grotlo paklenog užitka. I kad su njegovi prsti zalutali u samu unutrašnjost nje,u nedotaknuto,bezgriješno,čisto more slasti,učinivši joj da gubi svijest,ona u svome snu sklopi oči i opusti da je osjećaj posve obuzme,daje proguta,postajući svjesna djelova seba za koje nikada prija nije bila svjesna da postoje.
...i poljupci....malo-pomalo uzima joj je život svojim poljupcima.
Ljubio njene usne,njen vrat i grudi grlio je i ničega nije bil oosim njegova zagrljaja,osim njegove velike strasti i želje za njom i gladi,da ,gladi i ona je sams bila gladna njega i umirala je gladna i uzimala nemogavši se zasititi. Kad se probudila bilo je rano jutro. Mlado sunce probijalo se kroz zastore,padajući na nju,cjalivaši je žarkim poljucima. Njeno lice bilo je mokro od suza...........

| CoMmEnTaRiChI (24) | PrInTaNjE | # |

četvrtak, 27.09.2007.

O čavlima

Pročitajte,...prelijepo jee

Bio jedan mali djecak koji je imao je losu narav. Otac mu je dao vrecu punu cavala i rekao mu da svaki put kad pobjesni i izgubi kontrolu nad sobom, zabije jedan u ogradu.
Prvoga je dana djecak ukucao 37 cavala. Tijekom slijedecih nekoliko mjeseci on je naucio kontrolirati svoj bijes i broj zabijenih cavala se smanjivao. Otkrio je da je lakse kontrolirati svoju narav, nego zabijati cavle u ogradu.
Napokon je osvanuo dan u kojem djecak nije niti jedan cavao zabio u ogradu.
Otisao je ocu i rekao mu kako toga dana nije pobjesnio.
Otac mu je tada rekao:
Svakoga dana kada uspijes kontrolirati svoje ponasanje iz ograde iscupaj po jedan cavao.
Dani su prolazili i jednoga je dana djecak bio u stanju kazati svom ocu da je izvadio sve cavle.
Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde.
Tada mu je rekao:
Dobro si to uradio, sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi. Ograda vise nikad nece biti ista.
Kada u bijesu kazes neke stvari, one ostavljaju oziljak, kao sto su ove rupe u ogradi.
Mozes covjeka ubosti nozem i izvuci noz i poslije toga nije vazno koliko puta kazes da ti je zao, rane ostaju.
Verbalna rana je isto toliko bolna kao i fizicka.

Prijatelji su zaista vrlo rijedak dragulj, oni cine da se smijesis, ohrabruju te da uspijes u necemu, oni su spremni da te saslusaju, da podijele tvoju bol, imaju lijepe rijeci za tebe i uvijek im je srce otvoreno za tebe.

Kazi; TI SI MOJ PRIJATELJ I JA SAM TIME POCASCEN.
Molim te, oprosti mi ako sam ikada napravio rupu na tvojoj ogradi.

| CoMmEnTaRiChI (34) | PrInTaNjE | # |

utorak, 25.09.2007.

Mom bebaču

sve što sam ti ikada htjela reći jest volim te;
no bojala sam se...
volim te! sada se ne bojim to reći.
možeš li me čuti? možeš li čuti moje riječi?
ja ne znam ako ih čuješ.
ako ih čuješ, to su moje zadnje riječi upućene tebi.
pričekaj malo...
ako ih doista čuješ, sačuvaj ih u srcu,
nek ti one budu jedino sjećanje na mene.
nek one budu znak koliko sam te voljela.

Slatki snovi vuku me sve dublje,
ne da mi se oduprijeti, tako sam slaba,
a to me tako privlači.

znam da me čuješ.
mogu to osjetiti dok ispuštam zadnji dah;
čuj me: odlazim...
ali ne dok ti ne kažem istinu.
istinu koja će me osloboditi.
slušaj; nemoj se bojati.

anđeli dolaze po mene,
susprežem dah,
moje misli govore same:
hvala što si me trpio.....

sad odlazim, snovi me zovu.
moje posljednje riječi upućene su tebi:

volim te!

BEBAČ VOLIM TE!!!!!!!!
J.... volim te

Evo ldragi moji da vam se ja napokon javim...da da ima mnogo toga novoga..osim što sam se pomitila sa svojiom frendicom riješila sam i neke stvari sa mojjim bebačom. I da dogodilo se nešto strašno. mojoj jednoj prijatekjici umrla je mama..bila je bolesna ali niakko se ne mogu pomirit s tim što se dogodilo...kada sam ju gledala onako skrhanu na sahrani tako sam jojo hrjela prići i zagrliti je iako nisamo u baš dobrim odonosima..ne znam..mislim da još uvijek en znamo dovoljno cjenti život i da ga moramo živjeti a ne se glupariti...veliki pozz vam ostavljam...

| CoMmEnTaRiChI (19) | PrInTaNjE | # |

četvrtak, 20.09.2007.

Posljednji zalazak sunca

Dok maestral lagano provlaci svoje njezne prste kroz moju raspustenu kosu,

a sunce svojim posljednjim zrakama daje ruzicasti odsjaj mome licu, gledam u to more koje kao da gori pod plamenom velike uzarene kugle koja se polako gasi....opet ostajem bez teksta, opet me zalazak ostavlja bez rijeci....

A more...mrzim ga.... ono je krivo za sve, za svaku moju suzu, za svaki moj bolan krik, za svaku ranu koju cu nositi na dusi dok sam ziva.......

Sve je tako mirno i tiho, samo negdje sa sredine uvale dopire zvuk motora stare barke koji ne remeti taj mir vec se tako prirodno ukalpa u kasno jesenje predvecerje......

Naizgled sve je tako savrseno, to crveno more, taj maestral koji mi mrsi kosu, taj krik galeba i muzika barke....sve je kao iz bajke, romanticno.....ali daleko je od toga....

Opet gledam u more, i opet proklinjem svu njegovu dubinu, sirinu, predivnu modru boju, svako zivo bice kojemu je more dom...iako sam sa sve cetiri strane okruzena morem, zarobljena na otoku, mrzim ga a kad se samo sjetim koliko sam ga voljela, obozavala, bila u njemo bas onako kako bi se reklo «svoj na svome».....

Ali ne...zaklela sam se sama sebi da nikada vise moja stopala nece zapljuskivati valovi, da se moje tijelo nece presijavati u moru na mjesecini....nikada vise necu zaplivati tim modrim prostranstvom....nikada.....ne mogu...more je krivo jer te vise nemam.......otelo mi te..bilo je ljubomorno na sve sto smo imali, a imali smo previse, nesto vece od prijateljstva, nesto jace od ljubavi...imali smo ono o cemu neki ljudi mogu samo sanjati....

Bio si stariji dosta od mene, ali nikada nismo dopustili da godine stanu na put nasoj sreci, nasoj ljubavi....bio si mi ljubavnik, ljubav, ali prije svega prijatelj....

Znao si svaku moju pogresku, svaku moju laz, svaku moju prevaru, svaki moj grijeh, znao si sve o meni i nikada me zbog nicega nisi osudjivao.....sve sam ti govorila...znao si da nisi jedini u mome zivotu.da imam jos nekoga, znam da se nisi s time slagao ali si me pustio da radim sta me volja i da ti se svaki put vracam kada me slome tudje lazi, kada me dotuku bolne prevare, kada mi okrenu ledja i slome krila....bio si moja sigurna, najsigurnija luka, moje nebo i moj zrak...uvijek si bio za mene tu! Kada god sam te trebala, nikada ti nije bilo tesko prevaliti ni 300 kilometara da me dodjes utjesiti, poljubiti i uspavati u svome narucju.... a sada tko ce me sada tjesiti, tko ce me sada ljubiti, uspavljivati.....kome cu sada prolaziti prstima kroz plave uvojke, kome cu sad u ocima gledati dva jezera??? Kome???? Bože, zašto????? Zašto bas ti?

Nemogu, iako sam ti tisucu puta dala obecanje da necu plakati ako ti se sto desi, znas da nemogu zaustaviti suze! Nemoj se sada ljutiti na mene.....

Bila sam jos djevojcica kada sam te upoznala, imala sam 14 godina , a ti 24. iako je sad glupo odmah sam se zaljubila u tebe ali bila sam svjesna da sam obicna mulica kojoj su barbike i izlazak do 10 glavna preokupacija u zivotu...

Ali pricala sam s tobom, ispitivala te o svemu vezanom za ronjenje i dala ti obecanje da ces mene samo ti i nitko drugi uciti roniti...

Uvijek si se smijao mojim salama, glumio ozbiljnost dok sam plakala zbog razbijenog koljena.....ucio sa mnom matematiku kada sam zavrsila na popravnom, slusao moje tajne, sve sto sam ti pricala o «carobnom» prvom poljupcu....sjecam se kako sam svake godine jedva cekala pocetak ljeta da opet dodjes na otok, u svoju skolu ronjenja, da te mogu gledati cijeli dan.....

Bila sam zaljubljena u tebe, djecje iskreno...znala sam da ces biti moj, znala sam da ti nisam bas najobicnija klinka nego...neznam....bila sam ti posebna.

Imala sam skoro 18 godina kada sam prvi put osjetila tvoje usne na svojima....jos se sjecam tog dana, tj.te noci....

Tu noc me je jedan decko strasno povrijedio i cim sam dosla kuci, uzela sam odmah mobitel i nazvala tebe.iako je bilo 3 ujutro javio si se, dosao po mene i odvezao me na «nasu plazu»....sve sam ti ispricala, kako me je samo htio iskoristiti....pogledao si me svojim velikim plavim ocima i rekao: znas mala, strasno si se promjenila, nisi vise ona klinka koju zanima ronjenje, koju zanima koje su najkvalitetnije maske i peraje....ne zanimaju te vise dubine i morska bica..ne pricas vise o studiju oceanografije...sad se samo dotjerujes, gledas decke, razmisljas o tome da studiras hrvatski jezik...promjenila si se...postala si djevojka....neznam kada, sad sam toga postao svjestan. Znam te odkada si bila obicna klinka umusana sladoledom a sad si glavna macka ......ne mogu vjerovati da sam tek sad shvatio koliko si lijepa i koliko me pogadja svaka tvoja suza, svaka tvoja bol...

Sjedila sam i slusala ne vjerujuci svojim usima, moja najveca ljubav meni tako govori...... nisam znala sto da ti kazem, uvukla sam ti se u zagrljaj bas kao i onda kad sam bila «umusana sladoledom» ali taj zagrljaj nije bio onakav kakav si mi uvjek pruzao, cvrst, zastitnicki...sad je to bio zagrljaja muskarca kad grli zenu koju voli.......

Neznam u kojem trenutku, ali usne su nam se spojile, njezni poljupci su prerasli u vatrene...predala sam ti se, cijelom dusom, srcem i tijelom...bio si njezan...i nisi mogao vjerovati da si mi prvi....ali znam da si bio ponosan na to.....ne nisam se sramila niti bojala, znala sam da ces sutra opet biti tu, da ces opet biti moj....dani su nam prolazili kao u bajci....godinu dana smo bili jedno bice....i tada sam ja pocela sa svojim glupostima, varala sam te i priznavala ti to, svjesna da ti svaki put otkidam sve veci dio srca, da te polako ubijam s time....ali volio si me, oprastao mi...voljela sam i ja tebe i zato sam ti se uvijek vracala........tako nam je prosla jos jedna godina, koliko svadje toliko i ljubavi......sad se kajem, ali sto to sada tebi vrijedi kada te nema vise tu?? Sta ti vrijedi moje kajanje?? Ali kajem se i kajat cu se...zauvijek....

Prije tocno godinu dana sam te vidjela posljednji put u svome zivotu....

Da sam bar znala da cu te taj dan posljednji put poljubiti na rivi, posljednji put ubaciti tvoju masku u gumenjak, da ces me posljednji put podignuti u zagrljaj i baciti u more....e da sam znala, vjerovatno te nebi pustila da odes roniti, ili bi ja otisla sa tobom, poslala bih nekog sa tobom, nebi te pustila samog...nebi sigurno ostala u «centru» cekajuci tvoj povratak....

Ali ostala sam i cekala...i .............. sto sam docekala???? Tugu, bol, suze, patnju, rusenje svih svojih snova.........

Bilo je 15:00 kada si otisao, znala sam da ce se vratiti negdje oko 17:00 tako da sam ta dva sata provela zezejuci se sa nekim klincima na odbojkaskom igralistu...oko 17:00 sam otisla na rivu jer sam znala da ces onda doci, ali nisi dosao....nakon 15 minuta postala sam nervozna, digla sam cijelu paniku u «centru» ali su me svi smirivali govoreci kako na svjerovatno zezas i da ces sdoci svaki minut..ali minuti su prolazili i sat je otkucao 18:00 a ti jos nisi dosao...svi su se uspanicili, jer nikada nisi toliko kasnio, po 500 put sam okrenula broj tvoga mobitela ali nista...samo glupa zvonjava bez odgovora....

Prijatelji su sa drugim gumenjakom otisli te traziti, a ja sam ostala u centru cekajuci...cekajuci sta?????? Znala sam da se je dogodilo nesto starsno cim mi se prvi put nisi javio.....

Minuti su prolazili kao godine....mobitel ja nijemo sutio, a suze su klizile niz lice....kroz glavu su mi prolazile tvoje rijeci :» mala, obecaj mi da neces plakati ako mi se nekada nesto dogodi....nemoj prosipati bisere zbog jedne svinje kao sto sam ja» uvijek sam se smijala na tu tvoju zadnju recenicu, jer smo dobro znali i ti i ja da sam jedina svinja u vezi ja....i uvijek sam ti govorila da necu palakti jer si me mrzio oduvijek vidjeti uplakanu.....

Konacno oko 18:30 je zazvonio mob, tvoj frend mi je rekao da su nasli gumenjak i da je drugi frend zaronio da te trazi jer te nema na gliseru....

Odmah sam znala sta je, ali sam se nadala......

Oko 20:00 su dosli, i po njihovim licima sam vidjela o cemu se radi, dotrcala sam do njih, ali mi nisu dali da udjem na gumenjak.....pocela sam vristati, urlati, tresti se....morala sam te vidjeti jos jednom....vidjeli su da ne odustajem pa su me pustili...pogledala sam tvoje lice, plavo.....usne ljubicaste, bezzivotno tijelo...ljubila sam te hladne usne, milovala sam te zlatne uvojke, grlila te.........vristala.......suze su me gusile, snaga me je izdala...pala sam u nesvjest.....probudila sam se u svom krevetu i pogledala na stol, nasa slika u ronilackim odjelima kad sam imala 16, a ti 26 godina.....nisam bila svjesna da te nema vise...nisam se htjela pomiriti sa tim....

Tvoj sprovod je bio najgori dogadja moga zivota.......ne sjecam se previse svega jer su mi dali inekcije za smirenje, ali znam da sam dugo dugo poslije svih ostala na groblju, sklupcaan na tvom grobu, grleci tvoju sliku.....i proklinjujuci more, boga, sudbinu........

Tada sam se zarekla da nikada vise necu krociti nogom u more....

Rekli su mi da si ostao bez kisika, da si pao u nesvijest pod morem.......i sad se pitam kako se je to moglo dogoditi covjeku koji je tolike ljude ucio pravilnom disanju, pravilnom uronu i izronu sa bocama....kako se je to dogodilo tebi......

Ova godina je za mene prosla kao da je trajala 6 godina.....iako su me svi pokusavali izvuci iz kuce nisam se dala, samo sam plakala.......i danas sam tu...posljednji put gledam zalazak, posljednji put mi maestral mrsi kosu, posljedni put mi se na licu oslikava zalazak....

Evo jos samo koji minut i sunce ce zaci, nestati za danas, a sutra kada ponovno izadje ja ga necu vidjeti jer me vise nece biti na ovome svijetu......predugo sam cekala, trebala sam to napraviti istog trena kad su te dovezli mrtvog sa gumenjakom, trebala sam odmah ispuniti svoje obecanje koje sam ti jednom dala NIKADA NAS NISTA NECE RASTAVITI, UVIJEK CU BITI UZ TEBE, KOLIKO GOD GLUPOSTI NAPRAVILI ILI JA ILI TI, ZNAS DA CEMO BITI ZAUVIJEK ZAJEDNO.nisam trebala zivjeti jos godinu dana bez tebe, ali kao da i nisam zivjela.....sad jos samo me jedan korak dijeli od naseg ponovnog susreta, sretna sam, vidjet cu te opet, ponovno cu te poljubiti, zagrliti, igrati se sa tvojim uvojcima, ponovno ces me gledatio svojim velikim palvim ocima....znam da ce se ljutiti na mene jer cinim glupost, znam da ces mi to reci, ali oprostit ces mi jer dobro znas da ja bez tebe nemogu i neznam zivjeti............

I JEDNA PJESMA.....

| CoMmEnTaRiChI (20) | PrInTaNjE | # |

nedjelja, 16.09.2007.

Srušeni zidovi prijateljstva

Tesko se moze pronaci pravi prijatelj, ali jos uvijek imam svojih prijatelja s kojim sam super i koje volim, kada sam s njom bila nikoga nisam gledala nego samo nju kao prijateljicu ali evo vratilo mi se...u zivotu uvijek kada si previse dobar sve ti se vrati...ali ZIVOT JE TAKAV I MORAMO GA ZIVJETI.
Imam dečka s kojim sam u vezi 8 mjeseci..Stalno mi je brojala nešto u vezi njega . Da mi je on na prvom mjestu i slične stvari....Ja nisam kao ona da imam dečka a u gradu ga ostavim i idem hodati okolo po kafiću...želim provoditi vrijeme s njim....I tako došlo je do kraja 8 godina prijateljstva....Da za ovo zadnje sam ja kriva jer sam joj se bojala reći što mislim. Bojala sam se nje. Ne možeš vjerovati ali tako je. Prije tri godine u naš život je došla treća osoba koja je potpuno uzela nju od mene.Uvijek sam ja druga a ona prva.Svi naši planovi sada su njihovi. Svi naši snovi sada su njihovi. Uvijek sam ja bila kriva za sve i uvijek sam ja ispada jadnica i njezin predmet iskaljivanja. Što je najčudnije dosta ljudi mi je govorilo da se maknem od nje jer je takva,onakva...nisam htjela. Govorili su mui da me iskorištava nisam im vjerovala jer sam uvijek imala samo najljepše riječi za nju...Sve do jednom. Od prije tri godine više ništa nije isto. Moj dečko i ja samo ju spojili s dečkom s kojim je sada. Ali u čemu je problem? U tom što je on uvijek bolji od moga. Uvijek pametniji. Alli najgora stvar je da cijelo njihovo društvo ju ogovara i to kada sam ja u blizini. Nikada joj ništa nisam mogla reći jer mi je bilo teško.Branila sam ju svim silama za šta...da mi se sprda ,da ne cjeni ništa...Sve sam radila za nju. I sada da joj treba život dala bi joj ga. Čudno bi bilo da mi je to rekla jedna osoba nego njih milijun. Ali nikada ih nisam slušala. Tek sam sada možda otvorila oči. Svađa su krenule točno od prije tri godine. Ne znam šta da mislim???? Sada smo posvađane jer je kriva poruka stigla njoj a ne mom dečku. Jesam kriva sam ali sam je se bojala.Bojala sam joj se reći sve. I to samo zato jer sam se bojala izgubiti ju. Ali davno sam ju izgubila jer je ona sada s njom. Nisam to shvaćala. I sada je ta treća osoba s prijateljem njezinog dečka. Vječito su zajedno a do negdje prije to je bilo s nama tako. Nisam ljubomorna nego me boli. Prije smo znale živjet zajedno i nismo mogle jedna bez druge a sada ništa. Prošlo ljeto kada ju je ona izneverila tko je bio tu nego ja.Tko ju je tješio?? JA. Nije bila ona nego ja.I kada god ju ona povrijedi uvijek sam ja tu. Uvijek ju ja tješim. Ona joj je slala svakake poruke i to ona sada radi meni. To jest njih dvije i potpisuju se tako. Sjećam se njezinih riječi:“ Nikada više se ne želim pomiriti s njom. Ne uzaslužuje me“ .To sam citirala ali shvaćate o čemu je riječ. A Čim ona pomakne prstom ona skoči. Ne znam šta da mislim??? Da li sam zaslužila to nakon svega jer sam sve radila za nju. I ono što nisam imala sve sam stvorila u sekundi. Nikada ju nisam mjenjala ni sa kim nego sam se uvijek držala po strani. Nisam se htjela nadmetati. Sada samo totalno razočarana. Jer sve smo djelile,smijale se zajedno,plakale ....a sada ništa. Ne znam da li ona zna da to boli. Nisam od kamena i imam srce. Kako da se osjećam kada vam točno sve naše planove govori da će njih dvije tako.......Ne znam....
I sada ju još uvijek volim i dala bi život ako treba za nju. Da joj se ne znam šta desi opet bih skočila za nju.....Spremna sam sebi izvaditi srece da ga njoj dam.....Osjeća se prazno i samo lutam mislima.Nalazim se na rubu litice i osjećam ko da ću svaki čas pasti......Istina je da kada nekome daš prs on bi cijelu ruku........I ostaje pitanje: „ ZAŠTO ONI DO KOJIH NAM JE TOLIKO STALO,UVIJEK NAS IZNEVJERE I POVRIJEDE?????????“

Da tako je to...I šta se danas dogodi..ona mi pošelje poruku da joj je žao za sve što mi je napravila..i sada se ja bacam u crnjak..ne znam šta misliti i šta činiti...mogu reći da mi jako fali ali nisam sigurna da li se isplati vraćati na sataro..pomozite mi..........

| CoMmEnTaRiChI (32) | PrInTaNjE | # |

nedjelja, 09.09.2007.

PRINC IZ BAJKE

Najteže je započeti zar ne? Kasnije riječi teku poput slapa, tjerane nekom tajnom silom ili samo voljom padaju na prazan papir. Već dugo vremena pokušavam napisati priču o nama ili barem neko pismo i bar malo skinuti svu ovu težinu koja mi stoji na duši i ne da mi dalje.
Još malo i druga godina našeg poznanstva dolazi, poznanstva…kako to glupo zvuči…možda bi najbolje bilo reći da dolazi druga obljetnica onog dana kada je započela jedna predstava koja je imala svoj početak…..zaplet……vrhunac…i nažalost kraj. Predstava poslije koje su glumci otišli svako na svoju stranu noseći samo svoje maske sa sobom……predstava u kojoj smo poput klupka ispleli zanesenost…mladost…zaljubljenost…strast…ljubomoru…svađu…
smijeh ….suze i na kraju slavodobitno završili s gorčinom…. I poput pravih glumaca otišli svaki na svoju stranu…dobro pazeći da se ne sretnemo i da ne pokrenemo priču ispočetka….
Znaš ja još uvijek vjerujem da si ti bio moj ispit zrelosti….zrelosti ulaska u brak….trebalo je samo priječi taj most….i potvrditi samoj sebi da sam pronašla oči koje će me voditi kroz život…usne na kojima će svaku večer počivati moje i …prezime koje ću nositi do zadnjeg udisaja….ništa lakše zar ne…….da tako sam i ja mislila….najlakši ispit prerastao je u najteži…..
Od svih prinčeva ovog svijeta Bog mi je poslao onoga iz mojih snova…..očiju snenih kada voli…..ljutih kada gubi….poslao mi je usne koje nose u sebi vjetar ravnice…usne koje za samo sekundu pokrenu cijelo tijelo i poput cvijeta na vjetru drhti pri samom dodiru….ruke koje imaju snagu vulkana…..najjačeg vala…..dušu malog dječaka u kojemu su skrivene sve moje želje i strahovi…..dječaka koji je samnom spreman loviti vjetra…trčati ispod duge i biti sve ono što sam ja….a ujedno ljubiti me kao nitko nikada do sada…dovesti me do najviših vrhova uzbuđenja…..i sve to bez ikakvih riječi……samo slušajući srce….
Moj naoko laki ispit doveo me do raskrižja dvaju puteva….jedan je nosio naziv princa iz snova a drugi princa iz stvarnosti…..i samo na trenutak dopustila sam sebi da živim u oba dva svijeta…..dane bih poklanjala stvarnosti a noći snovima…i znam ružno za reći ali bila sam sretna….u mojim očima ta dva svijeta nisu se dodirivala i nikoga nisam vrijeđala….bar sam tako mislila…..igrajući se te opasne igre nisam niti shvatila da sam i srce podijelila na dva dijela…..stvarnost je polako gubila igru..a snovi dobivali………
I onda je opet netko s visina upetljao svoje prste, i poput stranice slikovnice pokazao mi drugu stranu moga princa iz snova…..ili sam ja jednostavno otvorila oči…..
Ljubav moga princa iz bajke - tebe zatvarala me u neko dvorište gdje nisam bila sretna….toliko ružnih riječi darovao si mi…toliko ružnih riječi iz usta koje sam ljubila…oči koje su prizvale sve gromove ovog svijeta ….i predstava prelazi u gorčinu….ipak..koliko god sam te u stvarnosti mrzila toliko sam te u snovima voljela i divila ti se ….i dalje si bio moj princ…moj dječak…moje otvoreno nebo..bez ijednog oblačka……moja tajna sveta….bio si ono zbog čega sam drhtala i čemu se divila….
I bila sam opet spreman krenuti na isti put…ili vratiti se istim stazama…nasloniti usne na tvoje..zatvoriti oči i zaboraviti na cijeli svijet….bila sam…da ..sve bi riskirala zbog tebe…sve…priznati ono sto sam skrivala…priznati da te volim ludo…..
I danas se pitam zašto si to napravio…zašto si ubio sebe u meni…..jednim potezom uništio si sve ono što sam gradila….otišao si njoj….sve naše tajne…sva prijateljstva…sve si joj dao na dlanu…..a zbog čega????
Zbog lažnog osjećaja pobjede ….zbog želje da mi zabiješ nož u leđa tako duboko da ga nitko nikada više ne izvadi….
…..prinče moj nadam se da sada veselo i sretno kraljuješ u svom lažnom carstvu…..uspio si ono što ja nikada nisam…..uspio si slomiti me…tako jako i žestoko da nemam volje za ničim više….uspio si ubiti svo ono poštovanje prema tebi….a s time i svu onu ljubav…..
prinče moj više povratka nema….predstava je gotova zauvijek…mi smo samo stranci s gorčinom u duši…..

| CoMmEnTaRiChI (30) | PrInTaNjE | # |

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Linkovi

Malo pametnih......